PREDGOVOR
Živjeti na području slavne Poljičke republike, u srcu Dalmacije, može se smatrati blagoslovom ili privilegijom jer nisu svugdje tako duboko i snažno utkani korijeni hrvatstva i domoljublja kao ovdje. Međutim, to se može smatrati i obavezom koja nas zove da nastavimo tradiciju naših predaka. Rodivši se i odgojivši na demokratskom uporištu koje je vjekovima odolijevalo raznim napadačima i silnicima te bilo primjer bratskog seljaštva težimo ako već ne vratiti staru slavu onda ju barem doseći. Važne korake na tom polju već desetljećima ustrajno radi Kulturno-umjetnička udruga ,,Mosor'' iz Gata zajedno sa stotinama članova čiji entuzijazam ni nakon godina provedenih volontirajući često ne jenjava.

Upravo suprotno, radi se mnogo i kvalitetno, kako na dramskom polju, tako i na polju očuvanja folklornih tradicija, a garderoba je bogatija nego ikada. Ljubav Poljičana prema svojem identitetu i baštini je teško opisati riječima ili staviti u okvire fotografije, stoga smo to pokušali reći knjigom. Sveobuhvatnim djelom koje će pokušati pružiti presjek rada energične ekipe, nasloniti se na poznatu knjigu tiskanu za 40.-u obljetnicu KUU i crpiti vrelo počela u liku i djelu don Stipe Kaštelana, popa glagoljaša koji je prije sto godina utisnuo kazališnu riječ u osobnost Gaćana.

STIPE KAŠTELAN
Promatrajući šire dalmatinsko područje i poznavajući navike i navade pučanstva, neizbježno je ne primijetiti neobičnu kulturnu tradiciju mjesta koje se nalazi u srcu Srednjih Poljica. Već više od stotinu godina Gata sa svojih šestotinjak žitelja dišu kazalište. Teško ćete pronaći ijednu kuću bez glumca amatera unutar posljednjih četiri, pet generacija, a čest je slučaj više članova jedne obitelji da glume u istoj predstavi. Razlog tomu je očit, povezan s dolaskom novog župnika u Gata na župu 1911. pa koristimo ovu priliku da se jednom za vječnost zahvalimo don Stipi Kaštelanu na kamenu zaglavnom kojeg je on prije stotinu godina položio, a na kojem mi i dan danas gradimo.

Sa spomenutim mislima krenuli smo ovjekovječiti lik i djelo slabo poznatog poljičkog prosvjetitelja i preporoditelja, Stipe Kaštelana. Želeći ga osvijetliti i njegovo djelo razjasniti upustila sam se u borbu s virovima Cetine, zapletena u hladovini onih poznatih jablanova na Cetini jer postoje ljudi koji u sebi zadržavaju neuništivu individualnost. Svijetom kroče sitnim, nečujnim koracima, stopljeni sa dračom, kamenom sivim. Dišu postojano, viču slovima, zovu djelima. Oni traju i daju. Stipe Kaštelan je stric poznatijeg nećaka, suvremenog pjesnika Jure Kaštelana. Rođen je u kanjonu Cetine, odrastao opaljen burom i marčanim suncem, zadojen starim tekovinama bratstva i rodoljublja. U narodu je zapamćen po posvećenom radu na kulturnom i prosvjetnom polju, velik u svojoj skromnosti. Romantizam osnutka Poljičke Kneževine, duboko proživljeni jal naroda koji je patio zbog susjeda, Turaka i Mletaka te žal zbog neumitnosti postojanja koji su doveli do ukinuća vjekovne autonomije postalo je vrelo inspiracije Poljičaninu, humanistu, glagoljašu, narodnom dijaku i velikom čovjeku, Stipi Kaštelanu.

Na krilima tradicije glagoljaškog prosvjećivanja puka, krajem XIX. stoljeća, niknuo je vizionar, prosvjetitelj, preporoditelj, povjesničar, pjesnik i pisac Stipe Kaštelan. Budući da je rođen 1882. g., svu strahotu Prvog svjetskog rata osjetio je i proživio u najljepšim godinama života. Europa pometena ratnim vihorom svakoga je naobraženoga vrlo lako mogla podsjetiti na burnu i ne tako daleku prošlost kada je Napoleon marširao dinarskim krajobrazom. Budući da je don Stipe rano počeo istraživati povijest Poljica i upoznao se s radovima značajnih prethodnika, izgledno je da je njegovo prvo važno literarno djelo nastalo pod utjecajem nepovoljnih društvenih prilika. Ponikao je na ostavštini iliraca, posvetio se narodnom blagu koje mu je predstavljalo dragocjenost. Skupljao je narodne legende, fraze, pučke elemente te sustavno gradio temelje za svoje pučke igrokaze.

,,Slogo sveta, ti poleti
U poljički svaki kut
I razglasi staru, mladu
Bratsku slogu, naš Štatut.

I da bude uvijek spremno
Muško, žensko, junak mlad
Dragovoljno krvcu liti
Za slobodu, za svoj sklad!

Pod zastavu sv. Jurja,
Zaštitnika moćnog svog!
Kroz oluje ovog svijeta
Čuvat će nas dobri Bog!

Slogo sveta, ti poleti
U poljički svaki lug
I razglasi časnu borbu
Za očinstvo, križ i plug!''

,,Stipe Kaštelan je rođen 1. rujna 1880. u selu Zakučcu smještenom pokraj Omiša, nekadašnjem katunu Gata. Pučku školu je polazio u rodnom mjestu, a studij Bogoslovije u Zadru. U doba njegovih studentskih dana Zadar je bio pod austrijskom upravom pa je dobro upoznao kako se teško podnosi tuđinska vlast. U bogosloviji se uvelike osvješćivalo njegovo domoljublje i slobodoljublje. Ta se osviješćenost usađivala duboko u misaono i emotivno biće mladih ljudi, budućih svećenika i pastoralnih djelatnika 2 .'' Svećenički red je primio u Omišu 8. listopada 1904. g. Prema pronađenim podatcima, najprije je služio kao župni pomoćnik u Podgori (1904.-1095.) i Desnama (1906.-1907.), a zatim je nešto manje od godine dana zamjenjivao župnika Doca Donjeg (1. lipnja 1907. – 31. ožujka 1908.). Poslije je upravljao župom Nova Sela (1. travnja 1908. - 31. svibnja 1911.; s Novih Sela od 1. lipnja 1910. do 14. srpnja 1910. prema potrebi je služio i u Blatu na Cetini). Nakon toga župnikuje punih 27 godina u povijesnom središtu Poljica, u Gatima (od 1. lipnja 1911. pa sve do umirovljenja krajem 1938.). 3 Zadnje je godine života proživio u rodnom Zakučcu, a umro je iznenada u splitskoj bolnici 3. siječnja 1945. g., u šezdeset i petoj godini života. Pokopan je u rodnom Zakučcu, u sjeni onih poznatih Kaštelanovih jablana.

Za vrijeme župnikovanja, poput ostalih svećenika, poticao je i ustrajno radio na osnivanju pučkih čitaonica sa svrhom narodnog prosvjećivanja i razvijanja rodoljublja. Ogranak Seljačke sloge u Gatima je otvoren 1876., a usmenom predajom živi spoznaja da je u Gatima 1911. g. otvorena pučka čitaonica ,,Seljačka sloga'', a taj događaj se poklapa s dolaskom novog župnika u Gata. U tu čitaonicu su stizale neke dnevne i mjesečne tiskovine, a poslije se nalazio i radioprijamnik. Ljudi, većinom muškarci, okupljali su se, čitali, slušali novosti te se družili. Odgoj i naobrazba župljana bili su temeljni ciljevi rada novog župnika.

Težio je buđenju i razvitku nacionalne, moralne i društvene svijesti. Iako je njegov javni život bio jednostavan, svojom kreativnom kulturnom djelatnošću postao je promicatelj i čuvar trajnih vrijednosti poljičke prošlosti. Sve ono što je riječima i perom propovijedao, djelima je izvršavao. On je istinski, posvećeno živio svoju misao i žudnju. Cijeli život je posvetio proučavanju identiteta, sakupljanju povijesne baštine i ostvarivanju prosvjetiteljskih zadaća. Uza sav svoj svećenički pastoralni rad, don Stipe je znao u svoje vjernike udahnuti i značajne vrijednosti svakoga prosvjetnoga rada, posebice svijest o povezanosti nacionalne povijesti sa životom i problemima opstojnosti vlastita naroda. U svom istraživačkom radu najviše se posvetio proučavanju poljičke prošlosti pa je pokušavajući osvijetliti podrijetlo i postanak Poljica napisao i 1940. u Splitu tiskao knjigu Povjesni ulomci iz bivše slobodne općine – Republike Poljica. Knjiga je suma dugogodišnjeg savijesnog i temeljitog rada te predstavlja zaokruženu i smislenu cjelinu.

On se osim uređivanjem povijesne građe bavio i književnim stvaralaštvom. Za života je napisao trilogiju koja tematizira poljičku prošlost, a sastoji od tri dramska teksta Počelo Poljica (posljednja napisana i prvi put prikazana 1933.), Prodana djevojka ( napisana 1923., praizvedena 1924.) i Rasulo Poljica (prva napisana i praizvedena 1919.). U njima je pokušao dati cjelovit prikaz od osnutka, razvoja života do propasti seljačke republike. U djelima se budi i oživljava čitav jedan svijet usnuo u narodnoj predaji i drevnim legendama. Događaji iskrsavaju pred nama pobudom književne riječi, a dramski prizori nas vraćaju u minula vremena. Reproducirajući događaje, uskrsava povijest, istražuje ljetopise i stare povelje, obnavlja pučku predaju. Život je oslikan koloritom koji ima boju starine, povijesne stvarnosti, zaodjeven u prirodan scenski govor, lokalni izričaj stvara iluziju zbilje. Kaštelan je uspio iz onog čudesnog mitskog i neugasivog vrela pučke predaje i legende dati scensku realizaciju koja je odgovarala ukusu i potrebama pučkog kazališta.

,,U dramama se ogleda život, sudbina likova, vanjski i unutarnji svijet ljudi. Likovi su individualizirani, a sretnom spontanošću je dočarano vrijeme zbivanja radnja, lokalna boja i ambijentalnost. Radnja predočava vrijeme, ljude i atmosferu. U tim dramama ne treba tražiti visoku stvaralačku invenciju dramaturškog umijeća, jer su one i formalnom i sadržajnom strukturom i s scenskim jezikom pisane za scenski izraz pučkog teatra.''

Usprkos manjku stvaralačke kreativnosti don Stipe je uspješno i kvalitetno ostvario svoju namjeru. Pučki igrokazi predstavljaju autorovo oruđe, alat za izvršavanje zadaće. Oni su prilagođeni publici i seoskim glumcima amaterima te su ujedno i društveno angažirani. Njihova namjena je bila promicanje narodne baštine te prosvjećivanje Poljičana. Dugo godina su dramska djela postojala kao rukopisi. Zahvaljujući predanom radu autorovog nećaka pjesnika Jure Kaštelana i prof. dr. Nedjeljka Mihanovića, djela su objavljena u poljičkom listu, godišnjaku Poljica 3 (1978.), Poljica 4 (1979.) i Poljica 5 (1980.). Transkripciju iz autografa su proveli gotovo pedeset godina nakon što su napisane i po poljičkim selima izvođene. Svako izdanje urednici i priređivači su popratili napomenama i objašnjenjima 5 . Iako radeći u vrlo teškim vremenima i uvjetima, don Stipe je odmah po dolasku u gatsku župu marljivo pristupio realizaciji svog nauma. Njegovo je župnikovanje bilo vrlo plodno i predstavlja značajan isječak gatske povijesti.